Tatjana Tetuš Šutej – Slatka patnja jedrenja

Rijetke su obitelji prožete morem poput obitelji Šutej. Svi članovi obitelji projedrili su desetke i stotine tisuća milja svim morima svijeta i dokazali ne samo da je zemlja okrugla, već da je kugla. Obitelj je jedinstvena jer su i Mladen i Tanja našli snage i potrebu pisati o moru i oceanu. Među autorima koji su se odvažili na pisanje o oceanu, vrlo je malo žena. U predodžbi ocean je grub i težak, pa žene nisu dorasle tom zadatku. Tanja je napravila neobičan iskorak i pokazala da njezin prvijenac o oceanu može govoriti toplo i s ljubavlju. I da se ocean može proživljavati i na moru i na kopnu.

Cit. “Jedrenje je patnja, veli moj Barba.A ja kažem – slatka patnja!”

Drugačija knjiga od onih na koje ste navikli iz pera Mladena Šuteja iako opisuje iste trenutke i iste događaje. Kritike onih koji su je pročitali vrlo su dobre, a čulo se i ovakvih riječi: “… iz ove jedne knjige upoznao sam Mladena bolje nego iz svih njegovih knjiga koje sam prije pročitao...”

Knjiga Tatjane Tetuš Šutej Slatka patnja jedrenja, dnevnik s mora i kopna  priča je o moru, jedrenju, ljubavi …

Autorica je s Hrvatskom čigrom prejedrila Sjeverni Atlantik, dvaput Labradorsko more, bila na Grenlandu i New Foundlandu. Skupila je tisuću milja na Francuskoj Polineziji i još ponešto na Jadranu i Sredozemlju.

Kćer Anu (1995.) rodila je dok je njezin suprug lomio led na Arktiku. U daljnoj plovidbi Čigre sudjelovala je pružajući podršku s kopna, iz baze u Zagrebu. Brinula o sponzorima, nabavljala rezervne dijelove, avionske karte i radila još milijun stvari koje prate ovakve plovidbe.

S jednogodišnjom Anom doletjela je na Polineziju i ponovo plovila i pokušavala biti i bila i mama i član posade.

Kad se vratila u normalan život, svojoj struci i radnom ritmu od 8 do 16, Čigra i ocean i dalje su bili važni članovi njene male obitelji.

Iz predgovora Damira Miloša
“……Moglo se očekivati da će Tanja Šutej podleći tom u ljude ukorijenjenom strahu, da će nakon uspješnog putovanja s Čigrom ispisati tekst koji će i nju smjestiti među one koji su pobijedili morske i oceanske oluje. Da će se početi osjećati jednaka među njima – muškarcima. Ali, to se nije dogodilo. Ocean je negdje u pozadini, neprestano svjesna njegove prisutnosti, ona mu se prilagođava bez obzira podižu li brod valovi ili se vozi tramvajem u Zagrebu. Uostalom, ona je oceanu neizmjerno zahvalna. Ocean joj je omogućio život s barbom. Ali ne treba odmah zaključiti da je ovdje barba uvijek u pravu i neprikosnoveni gospodar života i smrti. On je poput oceana. Neprestano svjesna njegove prisutnosti, ali iistinskih vrijednosti, ne priča i naklapanja iz nekih prošlih vremena. Ocean kojega se ne treba plašiti, u kojega se čovjek može zaljubiti.”