Iz uvoda
Ove oceanske priče na neki su način nastavak i nadopuna onih objavljenih prije desetak godina u knjizi PRIČE S OCEANA. Nije da sam u međuvremenu ponovno objedrio svijet, niti je riječ o istim temama ili prepričavanju onoga što sam napisao u drugim knjigama. Naprosto, dozvolio sam si slobodu da kažem koju riječ više o sebi. Tko me pozna zna da godinama sustavno izbjegavam pitanja i razgovore u kojima sam ja glavna tema, jer oduvijek smatram da je to manje važno od onoga što sam vidio i doživio.
Stoga sam ovaj put više pisao o svojim razmišljanjima, dilemama, strahovima, neznanju, zbrci, muci i svemu u čemu sam se ponekad našao. Kroz tridesetak godina jedrenja po oceanima bilo je bezbroj situacija u kojima se čovjek nađe pred toliko širokom lepezom pitanja da se često sasvim izgubi, jer toga je naprosto previše. Bilo je mnogo lijepoga, ali ne treba zanemariti ni ono drugo.
U tom velikom vremenskom rasponu bilo je situacija u kojima su slučajnosti, usputna poznanstva ili sasvim neplanirani događaji potpuno izmijenili tijekove projekta, smjerove jedrenja i moj način ponašanja. To je za mene bio veliki dobitak, jer poznanstvo s drugim ljudima, slušanje njihovih priča, znanje i iskustvo, načini razmišljanja… zaista je nešto neprocjenjivo. Puno važnije od palmi na pješčanim plažama, bistroga mora i pasatnih oblaka. Kad samo pomislim… da sam kao diplomirani inženjer ostao raditi u nekom projektnom birou struke za koju sam se školovao, koga bih sada poznavao. Pedeset… stotinjak ljudi. Osim onih iz djetinjstva, svi ostali bili bi osobe iz istog kruga i faha s vrlo sličnim načinom gledanja na ono što nas okružuje. Radost i uspjeh mjerio bi se veličinom stana ili automobila, brojem ljubavnica (a tu svi lažu) i stanjem na bankovnom računu ili… tko bolje priprema roštilj i može popiti više piva….
